Iskustva njegovateljice Višnje Golić u Njemačkoj – intervju iz prve ruke

Gospođo Višnja, već više od četiri godine radite kao njegovateljica u Njemačkoj. Što Vas je potaknulo da se okušate u ovoj profesiji?

Nakon smrti supruga, korone i potresa 2020. godine preselila sam se iz Zagreba u Jelsu na Hvaru odakle je moj otac i gdje moja obitelj ima prastaru obiteljsku kuću. Nakon par mjeseci boravka u Jelsi moja rođakinja iz Splita me je pitala da li bih prihvatila da u Jelsi pazim njenu mamu, moju tetu Vanju, dok njena njegovateljica nakon dugo vremena ode na dva mjeseca vidjeti svoju djecu. Teta Vanja je bolovala od Alzheimera ali je znala tko sam i čija sam kćerka i unuka i dobro me je prihvaćala. Pristala sam, njena njegovateljica se vratila a mene su počeli zvati ljudi sa otoka Hvara da li bih čuvala njihove mame, punice, bake…Prije mirovine sam radila u izvozno-uvoznim firmama, no uz bolesnog supruga naučila sam puno o njezi bolesnika. Suprug je bio 100% invalid, u potpunosti slijep i gotovo gluh, prošao je 31 operaciju, zadnja je bila transplantacija bubrega i od tada je bio na inzulinu. Zadnje godina života ostao je potpuno nepokretan, kateter, nazogastrična sonda, ja sam se tada u potpunosti brinula o njemu, presvlačila ga, hranila preko sonde, davala lijekove…Znači, imala sam dugogogodišnje iskustvo kao njegovateljica. Njemački govorim vrlo dobro, progovorila sam na njemačkom, naučila me baka Njemica koja me čuvala dok su moji roditelji studirali.
Razmišljala sam o tome da radije odem u Njemačku nego da radim u Hrvatskoj jer je taj posao u Njemačkoj bolje plaćen. Preko interneta sam potražila njemačku agenciju za njegovateljice. Prva mi je na popisu bila Linara. Nazvala sam Linaru, porazgovarali su sa mnom i na njemačkom, poslala sam tražene dokumente i fotografiju i dobila sam ekspresno ponudu za posao.

Što biste poželjeli sebi onog trenutka kada ste prvi put krenuli na rad u Njemačku? Kojim biste mislima danas ohrabrili sebe iz prošlosti?

Telefonski kontakt sa djelatnicima Linare je bio od početka jako ugodan, bili su profesionalni, dragi i topli. Imala sam u njih veliko povjerenje i nisam uopće bila ni malo preplašena zbog posla uoči odlaska u Njemačku. Njemački dobro govorim, bračni par o kojem se trebam brinuti ima manje zdravstvenih problema nego što je imao moj suprug, a ja idem tamo sa željom da im pomognem da lakše podnesu ograničenja i probleme koje su im donijele godine i bolesti. Osim toga, čula sam da su dragi, da jedna kćerka živi par kuća dalje i da je cijela obitelj predobra. Kuhati znam, uredna sam i vrijedna, vesele sam naravi, optimist i volim ljude. Zbog čega da budem preplašena?
Do Berlina sam išla busom i onda vlakom sa više presjedanja do Wusterhausena. Kod sebe sam imala mobitel, kontakt telefon obitelji, dovoljno novca i dobro znanje njemačkog u slučaju nekih problema i Linaru kao podršku, nije bilo razloga da budem preplašena.
Linara mi je našla obitelj kod koje ću raditi kao njegovateljica, honorar je za hrvatske prilike bio jako dobar, dobila sam ugovor na potpis na vrijeme, kartu za put na vrijeme, informacije o putu, informacije o obitelji, kontaktirali su me prije puta, član obitelji će me čekati na vlaku… sve je bilo savršeno organizirano. Imala sam ogromno povjerenje u Linaru i ni trunku straha na mojem prvom putovanju na rad u Njemačku.

Rad u drugoj zemlji uvijek zahtijeva prilagodbu. Što Vam pomaže da se osjećate sigurno i "kao kod kuće", čak i kada ste daleko od obitelji?

Moja je obitelj multinacionalna, moje djevojačko prezime je talijansko, jedna baka Njemica, druga baka Mađarica, a uz članove naše obitelji iz cijele Europe imamo i Meksikance i Kineze. Kad se nađemo na okupu govori se uvijek na više jezika. A tijekom svog života sam se dosta selila, stoga mi nije bio problem prilagoditi se obitelji u Njemačkoj, ali mi je nedostajao moj pogled s prozora na more i nedostajala mi je Hrvatska sa svim svojim problemima. I bob i blitva sa maslinovim uljem. Ali i sada, kad sam prije par dana bila u Zagrebu nedostajala mi je Jelsa i more. Inače, u Njemačkoj sam se osjećala potpuno, potpuno sigurno. A uz današnje tehnologije mogla sam se svakodnevno čuti sa mojima i vidjeti ih, a dostupni su mi i hrvatski tv programi, mogla sam pratiti utakmice kad su „naši“ igrali.

Vrlo dobro govorite njemački jezik. Koliko Vam to pomaže u svakodnevnom radu? Osjećate li da Vam jezik otvara vrata prema boljem razumijevanju korisnika?

Definitivno, dobro znanje jezika puno znači u svakodnevnom radu, pogotovo kad su neki zdravstveni problemi, a i kod manje važnih stvari kao što su omiljena jela i namirnice i što ću kuhati za ručak. Koji put su tražili da im nešto iz novina pročitam. Čak i kod osoba koje malo komuniciraju puno mi znači kad ih mogu i riječima umiriti kad su preplašeni, ne samo zagrljajem. Negdje je baš dobro znanje njemačkog bilo neophodno, npr. kod osoba koje su trebale ne samo njegovateljicu nego i družbenicu i osobu da sa njima gleda televiziju i stare filmove, komentirali smo legendarne glumce. I zajedno pjevali božićne pjesme. Ja se bez B1 znanja njemačkog jezika ne bih usudila raditi ovaj posao. Bez problema sam mogla ići njihovom liječniku, u apoteku po lijekove, s njima k zubaru, u trgovine, kod mesara tražiti određeni komad mesa…A i na samom putovanju dobro znanje jezika pruža ogromnu sigurnost.

Koje su, po Vašem mišljenju, osobine važne za osobu koja radi u obitelji? Što pomaže u uspostavljanju povjerenja i sigurnosti?

Osoba koja radi u obitelji mora biti prilagodljiva, čak i kod najlakšeg njegovateljskog posla gdje je osoba više družbenica nego njegovateljica. Moramo se prilagoditi navikama i ukusima osoba koje njegujemo, bez obzira što mi mislili o tome. Stariji ljudi nisu spremni na promjene i vole svoju rutinu. Isto tako, bez obzira što mi dolazimo u novu obitelj k ljudima koje ne poznajemo, i oni puštaju potpuno nepoznatu osobu u svoj dom i u svoju intimu, njima je gore nego nama. A mi smo k tome zdravi, a oni su bolesni ili nemoćni ili jedno i drugo i trebaju našu pomoć. Empatija je jako bitna, ne sažaljenje. Važno je i strpljenje, tolerancija, ljubaznost, susretljivost, slušajmo ih što nam pričaju, pogotovo se vole pričama vraćati u prošlost kad su bili mladi i zdravi. Bitno je biti tu za njih u svako doba dana i noći. Ne zovu nas po noći da nas maltretiraju nego zato što ih nešto boli ili se boje nečega ili samo trebaju nekoga kraj sebe da ih zagrli, utješi i ohrabri. Na više radnih mjesta ja sam inzistirala da se nabavi baby alarm, tako sam ih mogla puno bolje čuti kad zovu i brzo doći k njima.
Ako se ovako prema njima ponašamo, vjerovat će nam i osjećat će se sigurno uz nas.

Jeste li tijekom svog rada doživjeli situacije koje su Vam se posebno urezale u pamćenje — dirljive, tople ili možda čak i zabavne?

Bila sam više puta u situacijama kojih se često prisjetim. Kad sam odlazila sa mog prvog njegovateljskog posla gospodin Max mi je u ime obitelji predao poklon i poljubio me, zatim i njegova supruga, a onda smo se svi troje grlili i plakali kao kišna godina. Baš su mi bili svi jako dragi, gospodin je nažalost umro ubrzo nakon mojeg odlaska, gospođa je još živa, u domu umirovljenika je, a sa kćerkom i dalje kontaktiram.
Kad sam pekla kolače za gospođu koja je obožavala slatko morala sam to raditi po noći dok spava, jer ako sam to radila po danu nije mogla dočekati da se ispeku, svakih pet minuta je dolazila u kuhinju da vidi da li sam ih izvadila iz pećnice. I onda nije mogla dočekati glazuru, morala sam joj odmah komadić kolača odrezati. I uz to staviti veliku količinu svježe tučenog slatkog vrhnja.
Isto tako rado se sjetim gospođe kojoj sam stavila uvijače i napravila frizuru, suprug joj je dao bezbroj komplimenata a ona je blistala od sreće. Bili su jako slatki.
Gotovo svi koje sam njegovala nažalost više nisu živi.

Što Vam je najvažnije u ovoj profesiji? Što Vam ona donosi kao osobi?

Najvažnije mi je da me prihvate kao osobu i da imaju u mene povjerenje, da znaju, da osjećaju, da sam tu za njih 24 sata i da im želim samo dobro i da mi za njih nije ništa teško napraviti. Od sitnih želja, npr. ispeći jabuke u šlafroku, ili pokupiti suhi list na travnjaku pred kućom koji je moja gospođa vidjela s prozora, do biti uz njih cijelu noć ako je potrebno. Nije uvijek lako, jer neke bolesti, pogotovo demencija, ne dozvoljavaju nikakvu komunikaciju ili je komunikacija prilično neugodna ili se zahtjevi ne mogu realizirati, kao npr. u 2 sata u noći ići šetati. Volim poslove gdje mogu stvarno pomoći, gdje je osoba svjesna odlaska u šetnju, tuširanja, dobrog ručka, i gdje nisam samo družbenica. Bila sam jako sretna kad mi je sin gospođe Marie rekao da mu je majka rekla da se uz mene uvijek osjeća sigurnom.
Bavljenje ovom profesijom donijelo mi je mnogo toga. Neke stvari sam o sebi znala, neke sam otkrila. Uz zadovoljstvo pomaganja osobama kojima je to potrebno bila sam jako zadovoljna kako su me ljudi prihvatili, jako sam ponosna i na ocjene koje su mi obitelji dale, usavršila sam i svoj njemački jer ga nakon bakine smrti nisam s nikim redovito govorila. Jako sam zadovoljna što sam završila Linarin online tečaj za njegovateljicu. Prije pet mjeseci napunila sam 74 godine, još uvijek se odlično osjećam, jako sam sretna kad mi obitelj kaže (u čuđenju) da sam još jako fit za svoje godine. Dok moje vršnjakinje kukaju kako ih bole leđa, noge, ne vide dobro, ne mogu hodati duže od 10 minuta, nestabilne su kod hoda i žale se na male mirovine…ja još uvijek mogu raditi kao njegovateljica i dugačka putovanja busom mi nisu problem. Naprotiv, volim putovati, vidjeti različite krajeve Njemačke i upoznati nove gradove, a uz to mogu i zaraditi. To me ispunjava velikim zadovoljstvom.
Mislim da mi starije njegovateljice možemo bolje razumjeti probleme starih, bolesnih i nemoćnih osoba nego mlade osobe jer se isto približavamo godinama kad ćemo i same trebati neku pomoć.

Kako provodite slobodno vrijeme tijekom boravka u Njemačkoj? Uspijevate li pronaći trenutke za sebe, za odmor ili kreativnost?

Bilo je poslova gdje sam imala jako malo slobodnog vremena, a isto tako i poslova gdje sam svaki dan popodne bila slobodna. No, uz mobitel i laptop i sve moguće instalirano, i zvučne knjige također, nema problema. Uvijek imam barem toliko slobodnog vremena da se mogu čuti sa obitelji i prijateljima. Još uvijek sam tajnica Radiokluba slijepih „Louis Braille“, u kojem sam članica već 40 godina, radioamaterka sam, tako da sam i sa tim imala dosta posla, natječaji, projekti, izvještaji, skupštine, natjecanja…A kod slobodnih dana ili sati obilazim grad ili okolicu. Imam bezbroj fotografija koje me podsjećaju na sva mjesta u kojima sam boravila.

S agencijom Linara FairCare surađujete već duže vrijeme. Što, po Vašem mišljenju, čini ovu suradnju pouzdanom i ugodnom? Zašto ostajete s nama

Sa agencijom Linara FairCare surađujem već godinama i prezadovoljna sam. Svi iz Linare ste jako profesionalni ali i iznimno ljubazni i topli, javite mi se kad vas zamolim, uvijek ste tu za nas, a kad dođe do problema kod obitelji kod kojih boravimo jer situacija nije onakva kako je obitelj prezentirala, toliko ste dobri i susretljivi i tješite nas i nalazite rješenja. Uvijek ste uz nas, na našoj strani!!! Čestitate nam blagdane, razveselite nas sa poklonom…Pričam i sa drugim njegovateljicama, sa mnogima sam ostala u kontaktu, sve su prezadovoljne našom agencijom. Ovu agenciju pouzdanom i ugodnom čine prvenstveno djelatnici koji tamo rade a onda i njemačka organiziranost i pedantnost kod „papirologije“ (ugovora, računa, plaćanja, poreza…) Ostajem s vama zato što ste savršeni!

Što biste poručili nekome tko razmišlja o radu u inozemstvu, ali se još ne usudi napraviti taj korak? Od čega bi, po Vama, trebalo krenuti?

Po meni, bez osnovnog znanja jezika države u koju njegovatelji želi ići ne bi ni trebalo razmišljati. A ako je to riješeno, obratiti se s povjerenjem Linari FairCare. I bit će sve super!