21. dan: Moj tipičan dan
Vrlo brzo sam shvatila da je ljudima u dubokoj starosti najvažnije da im se ne remeti rutina. Niti to nije garancija da ćete provesti dan bez većih stresova ali recimo da se drastično uvećavaju šanse za time. Moja stara dama -gospođa Marie boluje od demencije. O manifestaciji te bolesti sam imala potpuno pogrešnu predodžbu, smatrajući je zaboravljivošću. Dementni ljudi (mislim na tešku demenciju) ne gospodare svojim ekstremitetima, sve fiziološke potrebe obavljaju u krevetu i ne znajući da ih obavljaju. Imaju trenutke lucidnosti -kada možete s njima i porazgovarati. Izrazito su nemirni a koji puta i agresivni. Gospođa Marie je povrh toga i gotovo slijepa ali izvrsno čuje. Možete misliti tog veselja!
Budim se u 6 sati. Trčim, i vježbajući ponavljam svoju mantru "Ti to možeš.", "Ti to možeš", "Ti to možeš"...
Slobodna sam do 9 sati. Gospođa Marie se u to vrijeme budi. Presvlačim joj pelenu, obavim jutarnju higijenu -pranje zuba, brisanje vlažnim ručnikom koliko ona dozvoli i ustajanje iz kreveta. Vrlo je važno dementnu osobu uopće ubijediti da ustane. Doslovno ubijediti jer na silu je nemate šanse pomaknuti. Doručkuje za stolom. Moram biti uz nju i pozorno je pratiti jer su takvi bolesnici nepredvidljivi. Nakon jela vratim je u krevet i tada često zaspe a ako to nije slučaj, satima bubnja po rubu kreveta. Za to vrijeme se pobrinem se za rublje (ili prostrijeti ili oprati ili ispeglati) kojeg svaki dan ima kao da imate novorođene blizance... Skuham ručak za koji nastojim da svaki dan sadrži juhu... Nahranim je i očistim kuću... Ako je lijepo izvedem je van u invalidskim kolicima i tada slatko zaspe -valjda od svježeg zraka.